Njihov život nakon nas
Kao i kod svake loše firme, ljudi koji bi napustili šampionsku firmu vrlo brzo bi zaboravili na sva loša iskustva i živjeli dalje svoj život bez nekih većih prisjećanja na to što su prošli. Većini nas, od Patrika, Bartola, Senke pa do zadnjih Kineza je uglavnom bolje krenulo u životu i što je vrijeme prolazilo, sve nas je manje interesiralo što se dalje događa u šampionima i kako oni dalje brode. Ipak, tu i tamo bi se čovjek zapitao: "Kako im ide sad, kad su se riješili nešampionske gamadi? Je li im konačno krenulo?"
Problem u odgovoru na to pitanje ležao je u tome što od Petrovog odlaska već dugo nismo imali informatora koji bi nam iz prve ruke dojavljivao što se događa u legendarnom Erichovom "poduzetništvu". Jedino na što smo se mogli oslanjati su bile posredne informacije, koje je uglavnom skupljao Petar. Znali smo da su došli neki novi ljudi, da se Stinky mota oko firme kao vanjski suradnik, da je Maddog i dalje tamo neupitna veličina odlučan da sačuva firmu od propasti i to je uglavnom bilo sve.
Ne znam ni sam kad je to bilo, možda na nekom od rijetkih postšampionskih pivskih susreta koje smo upražnjavali Bartol, Petar i ja ili možda negdje u prolazu, na nekoj konferenciji, uglavnom, saznao sam nakon dugo vremena što ima novoga u šampionima. Krivac za to je bio Petar - uz pomoć samo njemu znanih veza i poznanstava uspio je iskopati neke nove informacije o neprežaljenoj firmi. Ona najvažnija je bila: "Šampioni se više ne bave razvojem softvera!"
Nakon početne nevjerice a onda i smijeha, netko se sjetio upitati: "Pa što onda sada rade? Je li konačno zidaju zidove?". I onda je uslijedio novi šok: "Ne, bave se uglavnom održavanjem i sistemaškim poslovima. " Hmm, sistemaški poslovi? Tu sam se odmah sjetio Maddoga i njegovih sistemaških vještina od ubijenih servera do metode "Gazi i instaliraj dok ne proradi."
Druga velika vijest je bila: "Žakro je otišao iz šampiona." Navodno je pokrenuo neki svoj posao (sretno mu bilo) i to je sve što smo uspjeli saznati, ali vijest je bila jednako šokantna. Pa to znači da od šampiona nije ostalo ni š, osim naravno nenadmašnog Maddoga. Bog im pomogao.
Ipak, nakon početnog smijanja i likovanja, malo sam se zamislio. Koliko god to nama izgledalo smiješno, takav očajnički potez je možda bio i jedini koji je gazda Erich mogao povući da bi Dodoni inženjering uopće opstao. Možemo jedino pretpostavljati da je konačno shvatio da od razvoja softvera za njega nema kruha i da mora malo spustiti letvicu i prilagoditi se dosezima i znanjima ljudi koji žele ostati u njegovoj firmi. Doduše, na njegovom web siteu se još uvijek spominje nekakav proizvod koji smrdi na DAMP, ali možda reklamira softverske produkte iz čistog pijeteta prema nekadašnjoj djelatnosti. Sve u svemu, koliko god neobično zvučalo, Dodoni je očito postao svjestan svojih limita i time vjerojatno i svom posrnulom poduzetništvu osigurao kakvu takvu budućnost. Da je i dalje slijepo inzistirao na tome da će napraviti maestralni program za vođenje projekata i u to uludo ulupao još stotine tisuća eura, rezultat bi opet bio isti - firma bi mu i dalje propadala i gomilala gubitke a njemu proizvodila daljnje frustracije i želučane smetnje.
Sad će ispasti da poslije svega još i simpatiziram Ericha i njegove šampione, ali činjenica je da je on shvatio koliki su mu dosezi i tome se prilagodio. U svom životu nakon šampiona vidio sam dosta firmi, a u nekima čak i radio, koje nikako nisu mogle odrediti svoje limite i stalno su pokušavale raditi poslove i projekte kojima jednostavno nisu dorasli. I zato su im projekti stalno propadali ili donosili gubitke. Narodskim rječnikom, obukli su prevelike cipele.
I da stvar bude gora, većina njih se za razliku od Ericha još nije opametila i dalje pokušavaju raditi velike projekte od par developer-godina dok su im stvarni domet manje skripte i aplikacije od najviše mjesec dana posla. Zašto je tome tako i zašto neki nikad ne odustaju, reći ću u nekom od sljedećih nastavaka, a dotad samo poruka svima njima: "Učite od šampiona i obucite si konačno prave cipele!"
4 Comments:
Teško i uz puno muke, kao što pokazuje šampionski primjer. Mnogi vjerojatno nikad ne nađu.
Jedna od mojih bivših firmi je napravila isto, probala je sa novim područjem i onda nakon dosta ulupane love shvatila da je najbolje se vratiti izvornom businessu. Progutaš malo ponosa, bolje nego toliko novaca. Za drugu firmu bi obuvanje pravih cipela značilo samoubojstvo i raspad sistema. Preveliki egoi - "my way or highway" mentalitet. Bavit ćemo se time i na taj način makar svi izgorjeli. Dok ide - ide. Tu nema spasa.
radis li sada u nekoj firmi i ima li sampionizma i u njoj?
btw da li je ovo "dodoni inzinjering" - http://www.gogu.com ?
sampion pripravnik ;)
Radim i sad u jednoj firmi i dalje se bavim razvojem softvera.
Šampionizma ima svugdje, samo je pitanje u kolikoj mjeri i koliko utječe na fizičko i mentalno zdravlje.
Ono što mi se sviđa na mjestu gdje sam sada je što, iako ima dosta nespretnosti i propusta, nikog to nije sram priznati i nastoje se stvari popraviti, počevši od šefa nadalje. To je ogromna razlika u odnosu na šampionski i megašampionski ego (tko su megašampioni, reći ću u jednom od sljedećih blogova) na koji sam dosad nailazio i koji jednostavno nije trpio nikakve kritike niti je imao i malu želju da se promijeni.
Bojane,
poznavao sam Senku (jedno osiguravajuce drustvo) a sada kada sam 2 puta pročitao sampione, stvarno koja je to firma?
Ajde ako nista ono na mail (funky_disco_freak@yahoo.com)
Hvala na zgodnim interpretacijama svega...stvarno sam se zabavljao citajuc vas...
Post a Comment
<< Home