Gdje ste sad, šampionski drugovi moji..

Shvatio sam da ću jako rijetko objavljivati na ovom blogu ako budem svaki post zamišljao kao priču u Legendi o šampionima, dakle kao mali esej od nekoliko ekrana teksta u koji realno treba uložiti dosta truda. Znam da bi vjerni poklonici sitea Sampioni.com to voljeli, ali za tako nešto treba imati puno više vremena i još više inspiracije. Zato, za ovaj put, samo kratak osvrt na junake Legende o šampionima i njihov životni put nakon šampiona.

Bojan: Nakon odlaska sa tonućeg broda zvanog Šampioni, skrasio se u jednoj velikoj firmi koja je na prvi pogled izgledala kao pravi antipod trulom Dodoni inženjeringu. Od plaće do uvjeta rada i benefita to je bio pravi eldorado. Ali nijedna idila ne traje vječno, zlodusi šampionizma žive svugdje i iako su nekad jako dobro skriveni, kad tad dođu na svjetlo dana. Pa je tako bilo i tamo i nakon par godina idila je završila i Bojan se obreo u mladoj, dinamičnoj firmi, koja je opet kao i ona prva na početku obećavala. Nažalost, ciklus šampionizma se opet ponovio, i lijepa obećanja su se pretvorila u grozomorne projekte, nerealne rokove, stres, ego tripove managementa i sve ostale "divote" iz šampionskog arsenala. Tamo je i upoznao likove prema kojima su mu naduveni Stinky, nesposobni Maddog ili politički manipulant Žakro izgledali kao nevina dječica i zbog kojih je prvenstveno prvom prilikom zbrisao glavom bez obzira. Otad radi u jednoj još manjoj i također dinamičnoj firmi ali u kojoj većinu tih grozota još nije iskusio.

Patrik: Nakon odlaska iz Dodonija otišao u Erosoft (spomenut na šampionima), firmi u kojoj si morao paziti kad ideš na pišanje da šef ne primijeti i zaključi da si neefikasan. S užasom na licu pobjegao nakon tri mjeseca i završio u jednoj firmi na mjestu šefa razvoja i po svemu sudeći tu je izvukao dobitnu kartu. Poslije je i predavao na konferencijama, i sve u svemu očito našao nekakav modus vivendi u kojem nema šampiona.

Senka: Završila u velikoj financijskoj kući, gdje se dokazala na puno zahtjevnijim pozicijama od debuggiranja Stinkyevog smeća ili štancanja reporta. Nažalost, šampionizma je i tamo bilo u izobilju, od nesposobnog managementa do stresa i pritiska. Ipak, vjerojatno nikad nije požalila onaj dan kad se Erichu Dodoniju zahvalila na suradnji.

Bartol: Eh, ako netko nije imao sreće, to je bio upravo Bartol. Prvo velika firma sa dosta benefita i pozicija za koju je jednom rekao: "Eh, da mi je ostati ovdje i dočekati penziju". A onda šok, reorganizacija, kresanje razvojnih troškova i eto ti Bartola u novoj firmi. Također, mlada, poletna, dinamična ali šampionska do bola. I ne samo da je morao trpiti loše vođenje, nikakve specifikacije, debuggiranje tuđeg smeća i slične ljepote, nego je zbog svog dugog jezika stao na žulj jednom od šefova i postao žrtva pravog pravcatog mobbinga. Htjeli su ga izbaciti ali tako da on da otkaz da mu ne moraju dati otpremninu i zato su ga maltretirali, snižavali mu plaću, pozivali na red zbog obračuna troškova, brzine rada i sl. "Mi ne dajemo otkaz, mi natjeramo ljude da sami odu", hvalio se jedan od tih uzora managementa. I Bartol je naravno shvatio poruku i otišao. I gle sreće, našao dobru firmu, bolju plaću i da stvar bude čudnija, svi ga tamo cijene i poštuju i nitko ne pomišlja da vrši na njega pritisak da ode. Dakle, i za njega sretni svršetak. Bar zasad.

E sad na tamnu stranu..

Stinky: Jako malo znam o njegovom postšampionskom životnom putu, navodno je otvorio svoju firmu i uopće ne sumnjam da mu dobro ide. Taj se uvijek znao dobro prodati. Još ako je svladao i pranje onda se uopće ne bojim za njegovu budućnost.

Žakro: Kao i kod Stinkya, jako se malo zna ali s obzirom da se mora brinuti za familiju i da je pod kreditima, ne sumnjam da se iz petnih žila upro da se održi na površini. Nadam se samo da unesrećuje što manje ljudi i da se po mogućnosti više ne bavi project managementom.

Maddog: On i ne spada u ovu priču jer je jedini ostao vjeran Dodoniju. Cinici bi rekli da mu se tresu gaće od pomisli da negdje mora otići na interview i pokazati svoje raskošno znanje, ali prije će biti da je on jedina i neupitna moralna veličina koji je odlučio spasiti šampione od izumiranja.

Rudi: Zadnja informacija je da je završio u jednoj maloj firmi, ranga šampiona. Pažljivi čitaoci šampiona će se sjetiti da je jednom sreo Bartola i prokleo ga lošom karmom jer se usudio napisati negativno intoniranu priču o njemu na siteu. Otad mu se gubi svaki trag, osim što ga ponekad sretnem na ulici a on okrene glavu u drugu stranu. Da li je završio faks nije poznato ali ima vremena, još nije navršio četrdesetu.

Pa opet na stranu Jedija...

Petar: Eh, taj je promijenio isto par firmi. Iz šampiona u veliku IT firmu, gdje po vlastitom priznanju nije napisao ni linije koda već se igrao sa Project managementom i proof of conceptima dok je plaće cijelog njegovog odjela zarađivao drugi odjel. Zatim u malu dinamičnu firmu kad se prije spomenuti odjel zatvorio (čudno, zašto?), u kojoj je izdržao 6 mjeseci i onda ga je prijatelj pozvao u svoju firmu, što očito nije mogao odbiti. Treba li reći da je i njemu nakon šampiona život bio stvarno bolji?
Kinezi: Za Krešimira koji je dobio otkaz nemam nikakvih podataka, dok je Grigor otišao za Petrom jer su u šampionima postali dobri drugari. I njemu je kao i Petru uglavnom bolje krenulo u životu. Sad je u jednoj dinamičnoj mladoj firmi (treba li uopće reći, šampionskoj) u kojoj jednom rukom programira a drugom vrti stranice na moj-posao.net.

Eto, toliko o sudbinama likova iz šampionskih priča. Ako sam koga izostavio, ispričavam se, ali sad stvarno moram ići spavati. Laku noć i pišemo se.

Bojan