Gdje ste sad, šampionski drugovi moji..

Shvatio sam da ću jako rijetko objavljivati na ovom blogu ako budem svaki post zamišljao kao priču u Legendi o šampionima, dakle kao mali esej od nekoliko ekrana teksta u koji realno treba uložiti dosta truda. Znam da bi vjerni poklonici sitea Sampioni.com to voljeli, ali za tako nešto treba imati puno više vremena i još više inspiracije. Zato, za ovaj put, samo kratak osvrt na junake Legende o šampionima i njihov životni put nakon šampiona.

Bojan: Nakon odlaska sa tonućeg broda zvanog Šampioni, skrasio se u jednoj velikoj firmi koja je na prvi pogled izgledala kao pravi antipod trulom Dodoni inženjeringu. Od plaće do uvjeta rada i benefita to je bio pravi eldorado. Ali nijedna idila ne traje vječno, zlodusi šampionizma žive svugdje i iako su nekad jako dobro skriveni, kad tad dođu na svjetlo dana. Pa je tako bilo i tamo i nakon par godina idila je završila i Bojan se obreo u mladoj, dinamičnoj firmi, koja je opet kao i ona prva na početku obećavala. Nažalost, ciklus šampionizma se opet ponovio, i lijepa obećanja su se pretvorila u grozomorne projekte, nerealne rokove, stres, ego tripove managementa i sve ostale "divote" iz šampionskog arsenala. Tamo je i upoznao likove prema kojima su mu naduveni Stinky, nesposobni Maddog ili politički manipulant Žakro izgledali kao nevina dječica i zbog kojih je prvenstveno prvom prilikom zbrisao glavom bez obzira. Otad radi u jednoj još manjoj i također dinamičnoj firmi ali u kojoj većinu tih grozota još nije iskusio.

Patrik: Nakon odlaska iz Dodonija otišao u Erosoft (spomenut na šampionima), firmi u kojoj si morao paziti kad ideš na pišanje da šef ne primijeti i zaključi da si neefikasan. S užasom na licu pobjegao nakon tri mjeseca i završio u jednoj firmi na mjestu šefa razvoja i po svemu sudeći tu je izvukao dobitnu kartu. Poslije je i predavao na konferencijama, i sve u svemu očito našao nekakav modus vivendi u kojem nema šampiona.

Senka: Završila u velikoj financijskoj kući, gdje se dokazala na puno zahtjevnijim pozicijama od debuggiranja Stinkyevog smeća ili štancanja reporta. Nažalost, šampionizma je i tamo bilo u izobilju, od nesposobnog managementa do stresa i pritiska. Ipak, vjerojatno nikad nije požalila onaj dan kad se Erichu Dodoniju zahvalila na suradnji.

Bartol: Eh, ako netko nije imao sreće, to je bio upravo Bartol. Prvo velika firma sa dosta benefita i pozicija za koju je jednom rekao: "Eh, da mi je ostati ovdje i dočekati penziju". A onda šok, reorganizacija, kresanje razvojnih troškova i eto ti Bartola u novoj firmi. Također, mlada, poletna, dinamična ali šampionska do bola. I ne samo da je morao trpiti loše vođenje, nikakve specifikacije, debuggiranje tuđeg smeća i slične ljepote, nego je zbog svog dugog jezika stao na žulj jednom od šefova i postao žrtva pravog pravcatog mobbinga. Htjeli su ga izbaciti ali tako da on da otkaz da mu ne moraju dati otpremninu i zato su ga maltretirali, snižavali mu plaću, pozivali na red zbog obračuna troškova, brzine rada i sl. "Mi ne dajemo otkaz, mi natjeramo ljude da sami odu", hvalio se jedan od tih uzora managementa. I Bartol je naravno shvatio poruku i otišao. I gle sreće, našao dobru firmu, bolju plaću i da stvar bude čudnija, svi ga tamo cijene i poštuju i nitko ne pomišlja da vrši na njega pritisak da ode. Dakle, i za njega sretni svršetak. Bar zasad.

E sad na tamnu stranu..

Stinky: Jako malo znam o njegovom postšampionskom životnom putu, navodno je otvorio svoju firmu i uopće ne sumnjam da mu dobro ide. Taj se uvijek znao dobro prodati. Još ako je svladao i pranje onda se uopće ne bojim za njegovu budućnost.

Žakro: Kao i kod Stinkya, jako se malo zna ali s obzirom da se mora brinuti za familiju i da je pod kreditima, ne sumnjam da se iz petnih žila upro da se održi na površini. Nadam se samo da unesrećuje što manje ljudi i da se po mogućnosti više ne bavi project managementom.

Maddog: On i ne spada u ovu priču jer je jedini ostao vjeran Dodoniju. Cinici bi rekli da mu se tresu gaće od pomisli da negdje mora otići na interview i pokazati svoje raskošno znanje, ali prije će biti da je on jedina i neupitna moralna veličina koji je odlučio spasiti šampione od izumiranja.

Rudi: Zadnja informacija je da je završio u jednoj maloj firmi, ranga šampiona. Pažljivi čitaoci šampiona će se sjetiti da je jednom sreo Bartola i prokleo ga lošom karmom jer se usudio napisati negativno intoniranu priču o njemu na siteu. Otad mu se gubi svaki trag, osim što ga ponekad sretnem na ulici a on okrene glavu u drugu stranu. Da li je završio faks nije poznato ali ima vremena, još nije navršio četrdesetu.

Pa opet na stranu Jedija...

Petar: Eh, taj je promijenio isto par firmi. Iz šampiona u veliku IT firmu, gdje po vlastitom priznanju nije napisao ni linije koda već se igrao sa Project managementom i proof of conceptima dok je plaće cijelog njegovog odjela zarađivao drugi odjel. Zatim u malu dinamičnu firmu kad se prije spomenuti odjel zatvorio (čudno, zašto?), u kojoj je izdržao 6 mjeseci i onda ga je prijatelj pozvao u svoju firmu, što očito nije mogao odbiti. Treba li reći da je i njemu nakon šampiona život bio stvarno bolji?
Kinezi: Za Krešimira koji je dobio otkaz nemam nikakvih podataka, dok je Grigor otišao za Petrom jer su u šampionima postali dobri drugari. I njemu je kao i Petru uglavnom bolje krenulo u životu. Sad je u jednoj dinamičnoj mladoj firmi (treba li uopće reći, šampionskoj) u kojoj jednom rukom programira a drugom vrti stranice na moj-posao.net.

Eto, toliko o sudbinama likova iz šampionskih priča. Ako sam koga izostavio, ispričavam se, ali sad stvarno moram ići spavati. Laku noć i pišemo se.

Bojan

Njihov život nakon nas

"A man’s got to know his limitations"

Clint Eastwood, "Magnum Force"

Kao i kod svake loše firme, ljudi koji bi napustili šampionsku firmu vrlo brzo bi zaboravili na sva loša iskustva i živjeli dalje svoj život bez nekih većih prisjećanja na to što su prošli. Većini nas, od Patrika, Bartola, Senke pa do zadnjih Kineza je uglavnom bolje krenulo u životu i što je vrijeme prolazilo, sve nas je manje interesiralo što se dalje događa u šampionima i kako oni dalje brode. Ipak, tu i tamo bi se čovjek zapitao: "Kako im ide sad, kad su se riješili nešampionske gamadi? Je li im konačno krenulo?"

Problem u odgovoru na to pitanje ležao je u tome što od Petrovog odlaska već dugo nismo imali informatora koji bi nam iz prve ruke dojavljivao što se događa u legendarnom Erichovom "poduzetništvu". Jedino na što smo se mogli oslanjati su bile posredne informacije, koje je uglavnom skupljao Petar. Znali smo da su došli neki novi ljudi, da se Stinky mota oko firme kao vanjski suradnik, da je Maddog i dalje tamo neupitna veličina odlučan da sačuva firmu od propasti i to je uglavnom bilo sve.

Ne znam ni sam kad je to bilo, možda na nekom od rijetkih postšampionskih pivskih susreta koje smo upražnjavali Bartol, Petar i ja ili možda negdje u prolazu, na nekoj konferenciji, uglavnom, saznao sam nakon dugo vremena što ima novoga u šampionima. Krivac za to je bio Petar - uz pomoć samo njemu znanih veza i poznanstava uspio je iskopati neke nove informacije o neprežaljenoj firmi. Ona najvažnija je bila: "Šampioni se više ne bave razvojem softvera!"
Nakon početne nevjerice a onda i smijeha, netko se sjetio upitati: "Pa što onda sada rade? Je li konačno zidaju zidove?". I onda je uslijedio novi šok: "Ne, bave se uglavnom održavanjem i sistemaškim poslovima. " Hmm, sistemaški poslovi? Tu sam se odmah sjetio Maddoga i njegovih sistemaških vještina od ubijenih servera do metode "Gazi i instaliraj dok ne proradi."

Druga velika vijest je bila: "Žakro je otišao iz šampiona." Navodno je pokrenuo neki svoj posao (sretno mu bilo) i to je sve što smo uspjeli saznati, ali vijest je bila jednako šokantna. Pa to znači da od šampiona nije ostalo ni š, osim naravno nenadmašnog Maddoga. Bog im pomogao.

Ipak, nakon početnog smijanja i likovanja, malo sam se zamislio. Koliko god to nama izgledalo smiješno, takav očajnički potez je možda bio i jedini koji je gazda Erich mogao povući da bi Dodoni inženjering uopće opstao. Možemo jedino pretpostavljati da je konačno shvatio da od razvoja softvera za njega nema kruha i da mora malo spustiti letvicu i prilagoditi se dosezima i znanjima ljudi koji žele ostati u njegovoj firmi. Doduše, na njegovom web siteu se još uvijek spominje nekakav proizvod koji smrdi na DAMP, ali možda reklamira softverske produkte iz čistog pijeteta prema nekadašnjoj djelatnosti. Sve u svemu, koliko god neobično zvučalo, Dodoni je očito postao svjestan svojih limita i time vjerojatno i svom posrnulom poduzetništvu osigurao kakvu takvu budućnost. Da je i dalje slijepo inzistirao na tome da će napraviti maestralni program za vođenje projekata i u to uludo ulupao još stotine tisuća eura, rezultat bi opet bio isti - firma bi mu i dalje propadala i gomilala gubitke a njemu proizvodila daljnje frustracije i želučane smetnje.

Sad će ispasti da poslije svega još i simpatiziram Ericha i njegove šampione, ali činjenica je da je on shvatio koliki su mu dosezi i tome se prilagodio. U svom životu nakon šampiona vidio sam dosta firmi, a u nekima čak i radio, koje nikako nisu mogle odrediti svoje limite i stalno su pokušavale raditi poslove i projekte kojima jednostavno nisu dorasli. I zato su im projekti stalno propadali ili donosili gubitke. Narodskim rječnikom, obukli su prevelike cipele.

I da stvar bude gora, većina njih se za razliku od Ericha još nije opametila i dalje pokušavaju raditi velike projekte od par developer-godina dok su im stvarni domet manje skripte i aplikacije od najviše mjesec dana posla. Zašto je tome tako i zašto neki nikad ne odustaju, reći ću u nekom od sljedećih nastavaka, a dotad samo poruka svima njima: "Učite od šampiona i obucite si konačno prave cipele!"

Prvi post AKA Dobrodošli

Dobro došli na blog "Život poslije šampiona."
Ja sam Bojan Marković, autor sitea Šampioni.com koji je svojedobno bio dosta popularan na ovim prostorima. Nakon određenog razdoblja hibernacije, odlučio sam ponovno napisati koju o šampionima, šampionizmu ali i o nekim drugim, prije nespominjanim stvarima.

Kao što piše u zaglavlju, ovaj blog bi trebao biti nasljednik sitea Sampioni.com, koji je već dosta dugo vremena u stanju vegetacije ili kao što bi rekao jedan od razočaranih posjetitelja, "site je umro". Ukoliko niste čuli za taj site ili niste pročitali njegove priče, predlažem da prvo obavite taj zadatak slijedeći maloprije navedeni link. Ako vam se ne da čitati, samo ukratko. Priča ili legenda o šampionima je klasična priča o sukobu suprostavljenih pogleda na svijet. U njoj su pozitivci ljudi koji znaju svoj posao i žele ga pošteno raditi i uživati u njemu, a negativci oni drugi koji možda i ne znaju najbolje raditi ali zato znaju ostale tajne zanata - političke igrice, spletkarenje, ulizivanje i ostalo iz šampionskog arsenala. Zbog totalne pristranosti autora oni prvi se u životu bave programiranjem i uglavnom su na dnu hranidbenog lanca, dok su ovi drugi u pravilu vođe projekata ili menadžeri koji imaju moć da upravljaju onim prvima i da im zagorčavaju život.

Cijeli site Sampioni.com je napisan kao znak revolta prema određenoj firmi i određenim individuama, nešto kao "moj obračun s njima". S obzirom da je pisan sa stanovitim odmakom (skoro godinu dana nakon odlaska iz firme), mislim da sam izbjegao preveliko izljevanje žuči i pravedničkog gnjeva koje obično prati takve osvetničke pokušaje pa je uz pomoć ironije i humora cijela stvar ispala čak i zabavna. Ipak, ljudi koji su se prepoznali su svejedno bili pogođeni, o čemu se također može čitati u jednoj od priča na siteu.

Što je na kraju bilo sa šampionima i šampionskom firmom? Da li sam u firmama nakon šampiona prošao bolje ili lošije? Zašto neću napisati novu Legendu o šampionima iako iskustvo i doživljene situacije praktički tjeraju ruku prema tastaturi? Do kojih sam novih spoznaja došao u ove četiri godine života nakon šampiona? Postoje li megašampioni, ljudi prema kojima su moji junaci samo jadni amateri?
Ako vas odgovor na bar jedno od tih pitanja zanima, bacite s vremena na vrijeme pogled na ovaj blog. Naravno, komentari, pitanja i linkovi na blog su više nego dobrodošli i jamčit će zapravo i opstanak istog, osim ako se ne zadovoljim s time da ga čitam samo ja i uža rodbina i prijatelji. Što stvarno nije neka velika publika ali kad bolje razmislim, i ne zvuči tako loše.

Pozdrav zasad od Bojana