Njihov život nakon nas

"A man’s got to know his limitations"

Clint Eastwood, "Magnum Force"

Kao i kod svake loše firme, ljudi koji bi napustili šampionsku firmu vrlo brzo bi zaboravili na sva loša iskustva i živjeli dalje svoj život bez nekih većih prisjećanja na to što su prošli. Većini nas, od Patrika, Bartola, Senke pa do zadnjih Kineza je uglavnom bolje krenulo u životu i što je vrijeme prolazilo, sve nas je manje interesiralo što se dalje događa u šampionima i kako oni dalje brode. Ipak, tu i tamo bi se čovjek zapitao: "Kako im ide sad, kad su se riješili nešampionske gamadi? Je li im konačno krenulo?"

Problem u odgovoru na to pitanje ležao je u tome što od Petrovog odlaska već dugo nismo imali informatora koji bi nam iz prve ruke dojavljivao što se događa u legendarnom Erichovom "poduzetništvu". Jedino na što smo se mogli oslanjati su bile posredne informacije, koje je uglavnom skupljao Petar. Znali smo da su došli neki novi ljudi, da se Stinky mota oko firme kao vanjski suradnik, da je Maddog i dalje tamo neupitna veličina odlučan da sačuva firmu od propasti i to je uglavnom bilo sve.

Ne znam ni sam kad je to bilo, možda na nekom od rijetkih postšampionskih pivskih susreta koje smo upražnjavali Bartol, Petar i ja ili možda negdje u prolazu, na nekoj konferenciji, uglavnom, saznao sam nakon dugo vremena što ima novoga u šampionima. Krivac za to je bio Petar - uz pomoć samo njemu znanih veza i poznanstava uspio je iskopati neke nove informacije o neprežaljenoj firmi. Ona najvažnija je bila: "Šampioni se više ne bave razvojem softvera!"
Nakon početne nevjerice a onda i smijeha, netko se sjetio upitati: "Pa što onda sada rade? Je li konačno zidaju zidove?". I onda je uslijedio novi šok: "Ne, bave se uglavnom održavanjem i sistemaškim poslovima. " Hmm, sistemaški poslovi? Tu sam se odmah sjetio Maddoga i njegovih sistemaških vještina od ubijenih servera do metode "Gazi i instaliraj dok ne proradi."

Druga velika vijest je bila: "Žakro je otišao iz šampiona." Navodno je pokrenuo neki svoj posao (sretno mu bilo) i to je sve što smo uspjeli saznati, ali vijest je bila jednako šokantna. Pa to znači da od šampiona nije ostalo ni š, osim naravno nenadmašnog Maddoga. Bog im pomogao.

Ipak, nakon početnog smijanja i likovanja, malo sam se zamislio. Koliko god to nama izgledalo smiješno, takav očajnički potez je možda bio i jedini koji je gazda Erich mogao povući da bi Dodoni inženjering uopće opstao. Možemo jedino pretpostavljati da je konačno shvatio da od razvoja softvera za njega nema kruha i da mora malo spustiti letvicu i prilagoditi se dosezima i znanjima ljudi koji žele ostati u njegovoj firmi. Doduše, na njegovom web siteu se još uvijek spominje nekakav proizvod koji smrdi na DAMP, ali možda reklamira softverske produkte iz čistog pijeteta prema nekadašnjoj djelatnosti. Sve u svemu, koliko god neobično zvučalo, Dodoni je očito postao svjestan svojih limita i time vjerojatno i svom posrnulom poduzetništvu osigurao kakvu takvu budućnost. Da je i dalje slijepo inzistirao na tome da će napraviti maestralni program za vođenje projekata i u to uludo ulupao još stotine tisuća eura, rezultat bi opet bio isti - firma bi mu i dalje propadala i gomilala gubitke a njemu proizvodila daljnje frustracije i želučane smetnje.

Sad će ispasti da poslije svega još i simpatiziram Ericha i njegove šampione, ali činjenica je da je on shvatio koliki su mu dosezi i tome se prilagodio. U svom životu nakon šampiona vidio sam dosta firmi, a u nekima čak i radio, koje nikako nisu mogle odrediti svoje limite i stalno su pokušavale raditi poslove i projekte kojima jednostavno nisu dorasli. I zato su im projekti stalno propadali ili donosili gubitke. Narodskim rječnikom, obukli su prevelike cipele.

I da stvar bude gora, većina njih se za razliku od Ericha još nije opametila i dalje pokušavaju raditi velike projekte od par developer-godina dok su im stvarni domet manje skripte i aplikacije od najviše mjesec dana posla. Zašto je tome tako i zašto neki nikad ne odustaju, reći ću u nekom od sljedećih nastavaka, a dotad samo poruka svima njima: "Učite od šampiona i obucite si konačno prave cipele!"

Prvi post AKA Dobrodošli

Dobro došli na blog "Život poslije šampiona."
Ja sam Bojan Marković, autor sitea Šampioni.com koji je svojedobno bio dosta popularan na ovim prostorima. Nakon određenog razdoblja hibernacije, odlučio sam ponovno napisati koju o šampionima, šampionizmu ali i o nekim drugim, prije nespominjanim stvarima.

Kao što piše u zaglavlju, ovaj blog bi trebao biti nasljednik sitea Sampioni.com, koji je već dosta dugo vremena u stanju vegetacije ili kao što bi rekao jedan od razočaranih posjetitelja, "site je umro". Ukoliko niste čuli za taj site ili niste pročitali njegove priče, predlažem da prvo obavite taj zadatak slijedeći maloprije navedeni link. Ako vam se ne da čitati, samo ukratko. Priča ili legenda o šampionima je klasična priča o sukobu suprostavljenih pogleda na svijet. U njoj su pozitivci ljudi koji znaju svoj posao i žele ga pošteno raditi i uživati u njemu, a negativci oni drugi koji možda i ne znaju najbolje raditi ali zato znaju ostale tajne zanata - političke igrice, spletkarenje, ulizivanje i ostalo iz šampionskog arsenala. Zbog totalne pristranosti autora oni prvi se u životu bave programiranjem i uglavnom su na dnu hranidbenog lanca, dok su ovi drugi u pravilu vođe projekata ili menadžeri koji imaju moć da upravljaju onim prvima i da im zagorčavaju život.

Cijeli site Sampioni.com je napisan kao znak revolta prema određenoj firmi i određenim individuama, nešto kao "moj obračun s njima". S obzirom da je pisan sa stanovitim odmakom (skoro godinu dana nakon odlaska iz firme), mislim da sam izbjegao preveliko izljevanje žuči i pravedničkog gnjeva koje obično prati takve osvetničke pokušaje pa je uz pomoć ironije i humora cijela stvar ispala čak i zabavna. Ipak, ljudi koji su se prepoznali su svejedno bili pogođeni, o čemu se također može čitati u jednoj od priča na siteu.

Što je na kraju bilo sa šampionima i šampionskom firmom? Da li sam u firmama nakon šampiona prošao bolje ili lošije? Zašto neću napisati novu Legendu o šampionima iako iskustvo i doživljene situacije praktički tjeraju ruku prema tastaturi? Do kojih sam novih spoznaja došao u ove četiri godine života nakon šampiona? Postoje li megašampioni, ljudi prema kojima su moji junaci samo jadni amateri?
Ako vas odgovor na bar jedno od tih pitanja zanima, bacite s vremena na vrijeme pogled na ovaj blog. Naravno, komentari, pitanja i linkovi na blog su više nego dobrodošli i jamčit će zapravo i opstanak istog, osim ako se ne zadovoljim s time da ga čitam samo ja i uža rodbina i prijatelji. Što stvarno nije neka velika publika ali kad bolje razmislim, i ne zvuči tako loše.

Pozdrav zasad od Bojana